Nek smo se mi nasli.

Nek smo se nasli da mi ispricas sve sto te snaslo i iz cega si izasao takav i dalje s osmijehom.

Nek smo se nasli da ti kazem sta me mucilo od 2013. godine i kako sam 2019. godine pocela osvjestavat sablone i gledajuci sebe u oci priznala najodvratnije misli o sebi i zivotu.

Nek smo se nasli da se poljubimo odmah na autobusnoj stanici.

Nek si me nasao da srusis sve moje glupe ideje o idealnom poljupcu i cekanju. Nek me nisi poljubio na klupi u parku. Nikad ljepseg poljupca i zagrljaja.

Nek smo se nasli da se opet zaljubim u plave ali drugacije oci. Tople i blage. Neproracunate.

Nek sam te nasla da ti pruzim oslonac koji nisi trazio a umiruje te.

Nek smo se iz svega sami iscupali i dosli da jedno drugom u dalje ponore ne damo.

I nek nismo trenutno geografski bliski u sebi se nijednom nisam bliza osjecala.