I love to be in love.
Imala sam tri velike ljubavi dosad i jos nekih par vezica. Jedna ljubav je zavrsena mojom odlukom jer sam nakon borbe sa sobom shvatila i morala priznati sebi da nismo jedno za drugo i da tako nece moci. Dvije ljubavi su zavrsene odlukom druge strane. Oboje je tesko bilo podnijeti i preboljeti, ali evo me tu sam. Svjesna sam da niko od ljubavi nije umro. I realna sam, ali i dalje sam zaljubljive prirode. Moja osobnost svakako ne umanjuje snagu ljubavi i povezanosti koja se gradila u tim vezama. Svaka je imala neku losu stranu a neku dobru. Povrijedjena sam bila i vjerujem da sam i ja necim uspjela povrijediti nekoga, ne negiram to. Ali zamislite moj sok kada mi je neko ko je samo godinu stariji od mene rekao da jos nikad nije bio zaljubljen. Ne osudjujem ga uopste. Sto mi je isto bio pokazatelj da ipak ucim nesto, da nisam ostala na istom levelu kao prije 7 godina. Naravno da bi bilo porazno da jesam, ali ipak ucim se da priznajem sebi dosta stvari. I tesko je. No da se vratim na ovo, covjek nije volio, nije bio zaljubljen. Kako? Objasnio mi je, razumijem, ali zao mi je. I pored svih poraza, ja jedva cekam da volim opet. Ne dodajem sebi neke bozanske osobine, naravno, ne smatram se nikakvom sveticom, ali... Nekako je tesko to opisati a da ne zvuci otrcano, ali opet zar voljenje moze biti otrcano.. Zelim mu da zavoli, da osjeti to. Zelim mu da osjeti uzbudjenost u sebi ono slatko treperenje koje je isto bilo i s 18 i s 26... Pitao me da li mi je tesko biti sama. Iskreno i bez ustrucavanja sam odgovorila da nije, da se ne osjecam usamljeno, i da ne trcim i ne trazim nekoga, ali da sam istovremeno uzbudjena samo kad pomislim na taj trenutak kad pocnes izlaziti s nekim, upoznavati nekoga, i kada osjetis da ti je stalo... ^^
