Pravila su jednostavna. Ako zelis momka moras da sjedis kod kuce. Moras da budes pristojna (sto u njegovom mozgu znaci nemoj da hodas nigdje drugo, ako mene nisi pitala, i nemoj da ostajes dugo jer ja to ne dozvoljavam). I uslovi se postavljaju. Citiram ili ovako ili nikako. Mozda se nekad pokajem mada sumnjam, ali biram ovo drugo.
Situacija se cini komplikovanom ali je zaista jednostavna.
Urusavanje moje sposobnosti da vjerujem muskarcima sa kojima sam u vezi je otprilike islo ovako:
Prvi momak jedva da se pika. Cak sam i zaboravila da li se tu uspio i mjesec nagurati. Hmm mozda. Znaci beznacajno.
Drugi momak, njega vise racunam kao prvog, bilo je tu svega, i ljubavi i prepirki i nerazumijevanja. Onako tipicna teen veza. Divni poljupci, strastveni zagrljaji na stanici i tako dalje. Znate vec. Ostavio me sa glupim objasnjenjem medjutim nikada mi palo napamet nije sve do kraja veze da li se dopisuje s nekom, da li se vidja s nekom itd..
Nakon nekih desavanja i peglanja dosla je i na red to kobno vezivanje. Meh. To me dotuklo i poljuljalo svaki djelic povjerenja koji sam imala.
Prvih 6 mjeseci je bilo sve kako treba. Zanimljivo. Uzbudljivo. Sasvim dovoljno paznje pomijesano sa strastvenim zavrsecima svadja i rasprava. I onda se pocelo nesto mijenjati. Necu nikada zaboraviti osjecaj kada mi je rekao da udjem na njegov profil i kada sam slabim pokretima prstiju otvorila poruke i pocela da prelijecem pogledom preko ispisanog... Grozno. Osjecala sam kao da cu povratiti istog trenutka. Neko ko je bio moja veselost i moja druga strana je danima, mjesecima pisao sa drugim osobama nipodastavajuci sve sto je bilo nase.
Nakon toga se i sad pitam, koliko mozemo vjerovati nekome? Kako vjerovati nekome? Kako izbaciti iz glave prosla iskustva i kako razdvojiti sta je umisljanje a sta intuicija?
Ova pitanja me ne popustaju nikad potpuno. Ponekad ih samo uspijem potisnuti. Ne znam sta da uradim s tim. Kakve sve misli se rode u mojoj glavi, plasim samu sebe. Zelim da znam istinu a plasi me da ce biti ista kao prije 2-3 godine....